Moj kurs njemačkog je napokon završio! Ovo je već 18. godina da se redovno školujem i iskreno dosta mi je. Želim raditi! 

Naslušala sam se ruskog za tri života, pošto je pola kursa bila populacija iz Ukrajine, Rusije i okolnih zemalja, upoznala puuuno divnih ljudi raznih nacionalnosti, stekla par vrlo dobrih prijatelja s kojima ću se sigurno nastaviti družiti, a čak sam bila i miljenica profesorici koja mi je puno pomogla oko traženja posla sa savjetima, člancima i oglasima iz novina koje mi je povremeno donosila. Još treba položiti i dobiti taj B1 certifikat, a onda je samo nebo granica (i njemački!). 

Ukoliko položim B1 država mi vraća pola uplaćenog iznosa što bi iznosilo oko 500€, možda i više. Cool, jel' da?

Ovaj tjedan su stigle dvije odbijenice za Trainee pozicije. Jedni mi "unatoč mojem impresivnom životopisom i izvrsnim vještinama ne mogu ponuditi radno mjesto", a drugi su"nakon detaljne selekcije i puno razmišljanja se ipak odlučili za drugog kandidata". A dobro... Valjda će biti bolje. Čekam još 10-ak odgovora i javljam se redovito na nove pozicije. Mislim da je najveći problem još uvijek moj njemački jer za većinu pozicija su tražili tečan njemački, ali ja sam se bez obzira na to prijavljivala. 

Ovaj mjesec sam pucala dosta visoko, uglavnom na junior i trainee pozicije koje su za mlade visokoobrazovane ljude bez ili s malo iskustva, a pripremaju ih za neko često dobro plaćeno i odgovorno radno mjesto. Od sada ću se javljati i na pozicije gdje je potrebna samo srednja stručna sprema, ali tu se pak javlja problem prekvalificiranosti. Ipak treba probati.

U ovih 7 mjeseci bilo je puno smiješnih situacija s jezikom. 

Neki dan kupujem kartu u autobusu i taman kad sam se okrenula poviče vozač nešto za mnom. Nisam razumjela pa sam se okrenula s pitanjem: Wie bitte? Ustvari me pozdravio na ruskom jer je po mojem naglasku zaključio da sam iz Rusije ili Poljske. 

Jednom sam također u busu sva iznervirana što nisam mogla pronaći novčanik opsovala na hrvatskom, a vozač mi je sa smiješkom odgovorio na srpskom da se ne nerviram toliko hehe. Bio je s Kosova. 

U gotovo svim gradovima i državama koje sam posjetila ove godine sam također čula neki balkanski na ulicama. Uvijek je interesantno, iako se ne poznajete bude kao kad sretnete susjeda ili prijatelja kojeg niste vidjeli sto godina, obavezno s uzvicima tipa: "Oooooo i Vi ste s Balkana!". U svakom slučaju sada sam naučila kako je Dalmatincima u Zagrebu. 

Prvi put, nakon punih 6 mjeseci sam se više od mjesec dana gotovo svakodnevno družila i komunicirala s Nijemcima i tek sada ih malo bolje upoznala. Obični su, a opet nekako neobični. Imaju malo drugačije vrijednosti i poglede na život od nas. U nekim stvarima su me malo razočarali, a u nekima oduševili. Smiješno je da su mi oni kraj svih auslendera trenutno najegzotičniji u Njemačkoj! Upoznala sam par desetaka nacija ove godine i svaka je na svoj način drugačija i posebna. Na početku se lakše povezati s auslenderima jer dijelimo isto breme i teškoće. 

Lijepo je ne biti sam čak i kada si sam!

Zagrebački smog je postao moj najdraži miris na svijetu. Svaki put kad avion sleti prodišem kao da sam nakon par mjeseci izašla iz lijesa. Uskoro se vraćam svom najdražem smogu i već planiram što ću sve raditi i obići u ta tri tjedna, možda zadnja ove godine. To naravno ovisi o tome hoću li naći pravi posao jer ukoliko se zaposlim nema Hrvatske sljedećih 6 mjeseci. 

Smiješno je da je naša Hrvatska stvarno raj na zemlji ako imate pristojan posao. I Nijemci sami mi govore da nam zavide kako smo siromašni, a opet sretniji od njih. Eh kad bi znali...

Posao, Luxembourg i kiša

Prošlo je gotovo mjesec dana od kada radim ranije spomenuti Minijob, dakle još nisam dobila otkaz, jupi!

Ponekada je teže, ponekada lakše, ali snalazim se za sada uspješno. Svakim danom je sve više novih ekonomskih pojmova, izraza i komunikacije na njemačkom. Osim šefa sam jedina osoba koja radi s papirima i računima u firmi pa je ponekada teško jer puno toga novog moram sama poloviti i napraviti, od pisanja ponuda i faktura do komunikacije s poslovnim partnerima, ali uz pomoć Word spell checka i rječnika uspijevam. Sve mi mora dva puta reći, prvi puta da shvatim o čemu govori, a drugi put što točno treba napraviti, no ima puno razumijevanja što mi je super. Pa ipak radi s auslendericom! Jako puno sam naučila jer ipak gotovo svaki dan komuniciram na poslovnom njemačkom tako da stvari idu u pozitivnom smjeru. Već sam dobila i plaću za 7. mjesec jer sam prekoračila dozvoljenih 450 € mjesečno pa mi je dio novca prenesen u kolovoz kada će biti i isplaćen. Čak ne moram ni imati račun u banci. U Njemačkoj je dozvoljena isplata plaće na ruke, uz potvrdu, što mi je super jer mi se ne da plaćati račun u banci i gnjaviti se oko toga za 450 €. 

Što se tiče pravog posla, imala sam jedan telefonski razgovor s firmom iz Düsseldorfa koji nije najsretnije prošao jer sam neke važnije stvari koje mi je Frau s druge strane rekla krivo razumjela pa automatski dala "krive" odgovore. Par dana kasnije je na e-mail stigla odbijenica, no lijepo da je barem bilo interesa s njihove strane i da su mi brzo poslali povratnu informaciju. To mi je super u Njemačkoj. Poslodavci su stvarno korektni, nema ne odgovaranja po par mjeseci ili nikada kao u Hrvatskoj. Tj. ima i toga, ali je jako rijetko. 

Također sam ponovno bila na Arbeitsamtu, odnosno njemačkoj burzi rada. Prvo iznenađenje: Pozdrav na hrvatskom! Savjetnica mi je naime, Slovenka. Upisala me u kompjuter, osim engleskog, njemačkog i hrvatskog napisala je da govorim i srpski, bosanski i slovenski, heh. Možda bude neke koristi. Pitala sam iskreno za šanse za zaposlenje i za razliku od prijašnje savjetnice ova nije baš optimistična. Ponudila mi je da nastavim s učenjem njemačkog na B2 stupanj što mi se iskreno ne da baš. Još 4 mjeseca svaki dan po 4 sata sjediti u školskim klupama... Sada će mi tri mjeseca na adresu stizati ponude za poslove, a na meni je da se javljam na njih ukoliko želim. Prepravila mi je životopis i molbu, no čak i nisu bili toliko loši. Uglavnom, neke direktne pomoći od njih nema, sve je na nama samima. Treba se samo javljati na oglase i neku od firmi uspjeti šarmirati!

Vikend sam provela u Luxembourgu. Simpatična državica i grad, ali meni osobno fali "ono nešto". Sve je za 2-3 ili nešto više € skuplje nego u Njemačkoj, no navodno je i standard nešto viši pa s normalnom plaćom vjerojatno nije problem preživjeti. Grad je malen no pun života. Usred dana je bio koncert na otvorenom, parkovi su također bili puni, kao i glavna turistička odredišta. Od jezika na ulici prevladava francuski, no većina govori i njemački, dok engleski nešto manje. Dugoročno se ne vidim ipak tamo, više mi se dopada život u Njemačkoj, no prekratko sam bila da bih mogla donositi generalne zaključke. 

Ponovo sam se po tko zna koji put naljutila na DB, odnosno njemačku željeznicu. Pa nije naš HŽ toliko ni loš, iskreno da vam kažem. Presjedala sam zbog radova 3 puta na povratku iz Luxemburga uz konstantna kašnjenja vlakova zbog kojih sam zakasnila na brzi vlak pa većinu dionice morala sa sporijim. A i busevi im stalno kasne. Nije Njemačka što je nekada bila. 

Za razliku od Hrvatske u kojoj kako čujem i čitam prži sve u šesnaest, u zapadnoj Njemačkoj kiša pada već mjesec dana gotovo bez prestanka, a takve su i temperature, uglavnom od 16 do 23 stupnja. Temperatura mi super odgovara, samo da nije ove dosadne kiše, no barem je nostalgija manja, trenutno nepostojeća. Od zarađenih 450 €, nešto manje od 200 € je već otišlo na povratnu avionsku kartu za Hrvatsku. Krajem kolovoza se vraćam kući na 3 tjedna. Jedva čekam upiti malo sunca i boje te skočiti u Jadran!