Moj kurs njemačkog je napokon završio! Ovo je već 18. godina da se redovno školujem i iskreno dosta mi je. Želim raditi! 

Naslušala sam se ruskog za tri života, pošto je pola kursa bila populacija iz Ukrajine, Rusije i okolnih zemalja, upoznala puuuno divnih ljudi raznih nacionalnosti, stekla par vrlo dobrih prijatelja s kojima ću se sigurno nastaviti družiti, a čak sam bila i miljenica profesorici koja mi je puno pomogla oko traženja posla sa savjetima, člancima i oglasima iz novina koje mi je povremeno donosila. Još treba položiti i dobiti taj B1 certifikat, a onda je samo nebo granica (i njemački!). 

Ukoliko položim B1 država mi vraća pola uplaćenog iznosa što bi iznosilo oko 500€, možda i više. Cool, jel' da?

Ovaj tjedan su stigle dvije odbijenice za Trainee pozicije. Jedni mi "unatoč mojem impresivnom životopisom i izvrsnim vještinama ne mogu ponuditi radno mjesto", a drugi su"nakon detaljne selekcije i puno razmišljanja se ipak odlučili za drugog kandidata". A dobro... Valjda će biti bolje. Čekam još 10-ak odgovora i javljam se redovito na nove pozicije. Mislim da je najveći problem još uvijek moj njemački jer za većinu pozicija su tražili tečan njemački, ali ja sam se bez obzira na to prijavljivala. 

Ovaj mjesec sam pucala dosta visoko, uglavnom na junior i trainee pozicije koje su za mlade visokoobrazovane ljude bez ili s malo iskustva, a pripremaju ih za neko često dobro plaćeno i odgovorno radno mjesto. Od sada ću se javljati i na pozicije gdje je potrebna samo srednja stručna sprema, ali tu se pak javlja problem prekvalificiranosti. Ipak treba probati.

U ovih 7 mjeseci bilo je puno smiješnih situacija s jezikom. 

Neki dan kupujem kartu u autobusu i taman kad sam se okrenula poviče vozač nešto za mnom. Nisam razumjela pa sam se okrenula s pitanjem: Wie bitte? Ustvari me pozdravio na ruskom jer je po mojem naglasku zaključio da sam iz Rusije ili Poljske. 

Jednom sam također u busu sva iznervirana što nisam mogla pronaći novčanik opsovala na hrvatskom, a vozač mi je sa smiješkom odgovorio na srpskom da se ne nerviram toliko hehe. Bio je s Kosova. 

U gotovo svim gradovima i državama koje sam posjetila ove godine sam također čula neki balkanski na ulicama. Uvijek je interesantno, iako se ne poznajete bude kao kad sretnete susjeda ili prijatelja kojeg niste vidjeli sto godina, obavezno s uzvicima tipa: "Oooooo i Vi ste s Balkana!". U svakom slučaju sada sam naučila kako je Dalmatincima u Zagrebu. 

Prvi put, nakon punih 6 mjeseci sam se više od mjesec dana gotovo svakodnevno družila i komunicirala s Nijemcima i tek sada ih malo bolje upoznala. Obični su, a opet nekako neobični. Imaju malo drugačije vrijednosti i poglede na život od nas. U nekim stvarima su me malo razočarali, a u nekima oduševili. Smiješno je da su mi oni kraj svih auslendera trenutno najegzotičniji u Njemačkoj! Upoznala sam par desetaka nacija ove godine i svaka je na svoj način drugačija i posebna. Na početku se lakše povezati s auslenderima jer dijelimo isto breme i teškoće. 

Lijepo je ne biti sam čak i kada si sam!

Zagrebački smog je postao moj najdraži miris na svijetu. Svaki put kad avion sleti prodišem kao da sam nakon par mjeseci izašla iz lijesa. Uskoro se vraćam svom najdražem smogu i već planiram što ću sve raditi i obići u ta tri tjedna, možda zadnja ove godine. To naravno ovisi o tome hoću li naći pravi posao jer ukoliko se zaposlim nema Hrvatske sljedećih 6 mjeseci. 

Smiješno je da je naša Hrvatska stvarno raj na zemlji ako imate pristojan posao. I Nijemci sami mi govore da nam zavide kako smo siromašni, a opet sretniji od njih. Eh kad bi znali...